Kada govorimo o izvoru svjetlosti većini je prva asocijacija obilčna žarulja (sijalica, lampa) koja je nedavno bila najčešći oblik rasvjete u kućanstvima i industriji. Prema osnovnoj definiciji električna žarulja je jednostavan uređaj za pretvaranje električne energije u svjetlost. Razvoj žarulje je započeo početkom u 19. stoljeća i tekao je paralelno sa razvojem električne energije. Na početku su kao elektrode korišteni različiti materijali što je rezultiralo različitim bojama svjetla a shodno karakteristikama materijala. Veću primjenu žarulja je dobila korištenjem odnosno zagrijavanja tanke volframove niti.
Iako je na razvoju električne žarulje sa žarnom niti radilo više pojedinaca patentirajući svoja otkrića, zasluga za njezino uvođenje u široku upotrebu pripala je Thomas Edisonu koji je otkupio jedan od patenata i unaprijedio konstrukciju u žarulju s niti od materijala s odgovarajućim žarnim karakteristikama, dovoljno visokog vakuma te dovoljno velikog električnog otpora da bi se mogao uključiti u centralni izvor električne energije. Tvrtka General Electric Company patentirala je 1906. godine žarulju sa žarnom niti od tungstena. Daljnji razvoj uključio je nove materijale i nova otkrića u obliku žarulja punjenih različitim inertnim plinovima te općenitu potragu za izvedbama izvora svjetla koji bi imao što veću iskoristivost i što veći vijek trajanja. Među glavne nedostatke žarulje sa žarnom niti ili „obične žarulje“ spada niska energetska učinkovitost gdje se više od 95% utrošene energije pretvara u toplinu odnosno samo oko 5% se pretvara u svjetlost. Naime, žarne niti, na primjer odvolframa, zrače velikim dijelom u infracrvenom spektru kada su zagrijane na temperaturu gdje je nit još mehanički postojana, tj. na oko 3400C. Jedno od osnovnih prednosti običnih žarulja je niska cijena.
Djelomično rješenje za povećanje efikasnosti pronalazimo u halogenim žaruljama sa žarnom niti koje imaju veću efikasnost, međutim nedostatak je nešto viša cijena. Vrsta izvora svjetlosti koje karakterizira još veće efikasnost su metal halogene žarulje odnosno keramičke metalhalogene žarulje (CMH) koje odlikuje dobar odnos efikasnosti i cijene. Keramičke metalhalogene žarulje (CMH, CRS, CSD) imaju veliku primjenu kod javnih objekata (prodajni saloni, proizvodni pogoni, shoping centri) te posebno u industriji zabave (kazališta, svjetlosni efekti na koncertima i disco klubovima) te se primjenjuju kod gotovo svih vrste video snimanja. Razlog leži prvenstveno u činjenici dobivanja velikih snaga koje ponekad prelaze i 20000W po žarulji.
U novije vrijeme se žarulje sa žarnom niti sve više mijenjaju drugim izvorima svjetla kao što su fluorescentne cijevi ili štedna žarulje (DULUX) i naravno sa izvorom svjetlosti budućnosti odnosno sa Light-Emitting Diode (diode sa svjetlosnom emisijom ili poznatije ledice). Ovaj izvor svjetlosti karakterizira visoka efikasnost, fleksibilnost primjene s obzirom na boju svjetla i mehaničke dimenzije.
U javnoj rasvjeti trenutno prevladavaju žarulje na izboj odnosno visokotlačna živa (VTF, HgLI) i visokotlačni natrij (VTNa), međutim vidljiv je trend zamjene žarulje odnosno uređaja sa uređajima koji koriste LED tehnologiju. Štoviše, proizvodnja i prodaja običnih žarulja sa žarnom niti za primjenu u kućanstvu je zabranjena na području EU, a u svrhu uštede energije s jedne strane te poticanja razvoja Led-a s druge strane. Pozitivna strane ove EU direktive je što sve veća potražnja i ubrzani razvoj Led-a svakodnevno smanjuju cijene led proizvoda.